Brendiranje referenduma

eđu politološkim pojmovima totalitarizam zauzima važno mjesto. Ne znam misle li svi isto kad izgovore tu riječ, no siguran sam da je neki brkaju s autoritarnošću. A to nije isto. Za autoritarne režime može se reći da su klasične diktature, onakve kakve su uspostavljane nakon vojnih udara u Južnoj Americi ili režimi Salazara (Portugal), Franca (Španjolska) ili pukovnika u Grčkoj (1967). Njihov je cilj uspostaviti poslušnost građana, kojima su ipak ostavljeni određeni prostori autonomije. Totalitarizam je pak vladavina nad ljudima kojoj je cilj potpuno kontroliranje i usmjeravanje cjelokupnoga života u nekoj državi. Primjeri: komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam.

Od svih ilustracija totalitarizma najdublje mi se usjekla ona Alberta Camusa. Više se ne sjećam ni naslova članka, ni novina, ni godine kad je objavljen. Ostao mi je jedino snažan dojam koji, nadam se, sadrži bit Camusove poruke. Veliki književnik, ali i politički aktivist, totalitarizam uspoređuje s mrežom koja je „zarobila“ ribe. Tada nastaje napetost koju stvara želja riba za izlaskom i mreže da ih zadrži. Mreža uspješno odolijeva do pucanja prve od tisuća njezinih očica. Premda je promjena beznačajna, posljedice mogu biti presudne. Sve ovisi o susjednoj očici na koju je sad pojačan pritisak. Ako ona popusti, slijedi „lančana reakcija“, koja dovodi do otvora dostatna da kroz njega izađu sve ribe.

Mreža je totalitarna vlast, a ribe su građani. Ona želi ljude trajno držati zarobljene, a ovi pak trajno nastoje izaći iz zarobljeništva. Totalitarist instinktivno ima na umu priču o mreži, rupi i ribama. Njegov trajno dežuran strah od gubitka vlasti neprestano ga upozorava da će, popusti li i u najmanjem detalju – to je ona prva očica koja je popustila – ostati bez vlasti. Stoga nisu bili ni čudni, a najmanje smiješni, neki tvrdokorni postupci komunističkih vlasti. Čemu npr. ustrajavanje na Božiću kao radnom danu – pitali smo se – kad bi njegovo proglašenje neradnim bilo pozitivno primljeno kod građana? No oni su jednostavno osjećali da bi to bilo pucanje prve očice na mreži iz Camusove priče. I bili su u pravu. Stoga se i dogodilo da komunistički režimi nisu srušeni nego urušeni. Sve očice na mreži ostale su očuvane, ali se mreža zbog zamora materijala raspala.

Jesu li totalitarizmi stvar prošlosti? U poznatim oblicima zacijelo da. No želja vlastodržaca da maksimaliziraju moć (volja za moć) nikad neće uminuti.

E pa je li na pomolu neki novi totalitarizam? Neki ga vide u određenim pojavnostima globalizacije. Iako se za razliku od prethodnih odvija dragovoljno, taj oblik objedinjavanja svijeta i ljudi nije ništa manje učinkovit. Štoviše. Nudeći svoje „proizvode“ čovjekovim instinktima, dakle požudnom dijelu duše gdje su smješteni permisivnost i hedonizam, za njezin nastup se, kao i za svaku dobru reklamu, može reći da je prisila s amnezijom. Na isti način ona će se i održavati. Stoga neka nas ne zavarava provala zahtjeva za različitošću i tolerancijom. Ta zar nam nije već danas propisano kako treba izgledati jabuka prije negoli je zagrizemo ili jaje prije negoli ga razlijemo po tavi? Uskoro će sve biti brendirano: ukusi, stilovi, osjećaji, razmišljanja... A svaki brend bit će po jedna očica Camusove mreže. Ona će se braniti pod svaku cijenu pa i demokratskim deficitom, kako se u globalizacijskom govoru naziva ograničenje demokracije.

Za Hrvatsku se govori da je visoko globalizirana zemlja. Tomu u prilog govori i aktualno nastojanje Vlade oko brendiranja referenduma kao uljuđenog oblika neposredne demokracije. Nakon brendiranja pitanja koja se mogu postaviti na referendumu sad će se brendirati i mjesta na kojima će se prikupljati potpisi nužni da bi se on pokrenuo. To više neće moći biti „bilo gdje“, dakle na „ulicama i trgovima“, nego isključivo u mreži Vladinih ureda.

Iskustvo uči da je onaj tko je prezirao ulice i trgove na kraju bio prezren.